Što je sigurnosno operativni centar (SOC)

Što je SOC i zašto je ključan?
‍
Sigurnosno operativni centar (SOC) je središnja jedinica unutar organizacije zadužena za kontinuirani nadzor i obranu IT infrastrukture od kibernetičkih prijetnji. SOC timovi rade 24/7 kako bi pratili događaje, otkrivali anomalije i pravovremeno reagirali na sigurnosne incidente prije nego prouzroče značajnu štetu. Drugim riječima, SOC je prva linija obrane, osigurava da su podaci, mreže i sustavi organizacije pod stalnim nadzorom.

Time se smanjuje vrijeme detekcije prijetnje i ubrzava reakcija, čime se minimalizira utjecaj napada te povećava ukupna otpornost organizacije na kibernetičke incidente. SOC također pomaže organizaciji ispuniti regulatorne zahtjeve i sigurnosne standarde kroz sustavno vođenje evidencija i izvještavanje o sigurnosnim događajima. U konačnici, učinkovito uspostavljen SOC ulijeva povjerenje korisnicima i partnerima da se organizacija odgovorno brine o svojoj (i njihovoj) sigurnosti.
‍
Kako SOC funkcionira - ljudi, procesi i tehnologije
‍
Uspješan SOC počiva na tri stupa: ljudima, procesima i tehnologiji. Ljudi (stručni kadar) čine srž SOC-a, to su analitičari kibernetičke sigurnosti, inženjeri i specijalisti za incidente koji svojim znanjem i iskustvom nadziru sustave, istražuju upozorenja i reagiraju na prijetnje. Oni moraju biti dobro obučeni i organizirani u timove kako bi pokrili nadzor non-stop te brzo i ispravno procijenili svaki sigurnosni događaj. Procesi su formalizirane procedure i protokoli koji vode rad SOC tima. Tu spadaju standardni operativni postupci (engl. SOPs) za razne scenarije, planovi odgovora na incidente (tzv. playbookovi) s točno definiranim koracima, te usklađenost s industrijskim standardima i regulativom.

Dobro definirani procesi osiguravaju da svaki član tima zna što treba činiti u slučaju određenih incidenata i kako ih ispravno eskalirati ili rješavati. Tehnologija je treći, jednako važan stup - SOC se oslanja na niz naprednih alata za automatizirano prikupljanje podataka, detekciju prijetnji i reakciju. Ključne tehnologije uključuju sustave za upravljanje sigurnosnim informacijama i događajima (SIEM), alate za nadzor krajnjih točaka (EDR), platforme za orkestraciju i automatizaciju odgovora (SOAR) te druge specijalizirane sustave potpomognute umjetnom inteligencijom.

Ovi alati pomažu SOC-u da u realnom vremenu analizira goleme količine podataka, uoči sumnjive obrasce te po potrebi automatski poduzme inicijalne obrambene akcije. Jedino uz ispravnu kombinaciju stručnih ljudi, provjerenih procesa i vrhunske tehnologije SOC može djelovati učinkovito i brzo, pružajući organizaciji visok nivo zaštite.
‍
Tipične uloge i razine u SOC timu
‍
Struktura SOC tima često je podijeljena u razine (tzv. tiers) kako bi se osiguralo učinkovito rješavanje incidenata prema njihovoj složenosti. Svaka razina i uloga nosi različite odgovornosti:
‍
• Tier 1 analitičar: Prva linija obrane u SOC-u. Tier 1 analitičari kontinuirano prate sigurnosne alarme i događaje u sustavima te provode inicijalnu trižu upozorenja. Njihov je zadatak brzo procijeniti dolazne alarme, odvojiti lažne pozitivne (krive uzbune) od pravih prijetnji i proslijediti relevantne incidente na višu razinu analize. Također skupljaju osnovne podatke o incidentu, dokumentiraju što se dogodilo i ako je potrebno eskaliraju slučaj Tier 2 timu.
‍
• Tier 2 analitičar: Iskusniji incident responder koji preuzima slučajeve što nadilaze mogućnosti Tier 1. Tier 2 analitičari detaljno istražuju eskalirane sigurnosne incidente, provode dublju forenzičku analizu logova i sustava te koordiniraju odgovor kako bi se prijetnja zaustavila. Oni primjenjuju naprednu analitiku i threat intelligence podatke da utvrde opseg napada, koje su sustave i podatke napadači dotaknuli – te poduzimaju korake za suzbijanje i uklanjanje prijetnje. Često izrađuju i prilagođena pravila za detekciju u SIEM-u ili EDR-u kako bi se slični napadi ubuduće lakše otkrili.
‍
• Tier 3 analitičar: Najviša tehnička razina SOC analitičara - radi se o ekspertima za kibernetičku sigurnost. Tier 3 analitičari bave se najsloženijim incidentima i naprednim prijetnjama (poput APT napada). Oni provode dubinske forenzičke istrage, npr. analizu malvera (reverse engineering) i pronalaze root cause napada. Uz rješavanje konkretnih incidenata, često proaktivno love prijetnje (threat hunting) unutar mreže, traže skrivene znakove kompromitacije koji su mogli promaknuti automatiziranim alatima. Tier 3 stručnjaci također razvijaju strategije za poboljšanje sigurnosti: unaprjeđuju detekcijske alate, predlažu nove sigurnosne kontrole i obučavaju ostatak tima.
‍
• Incident handler (incident responder): Ova uloga odnosi se na specijalista za upravljanje incidentom – često su to Tier 2 ili Tier 3 analitičari kojima je dodijeljena odgovornost vođenja odgovora na ozbiljan sigurnosni incident. Incident handler koordinira sve aktivnosti tijekom incidenta: od inicijalne detekcije, preko forenzike, do komunikacije s drugim odjelima (npr. IT, pravni tim, uprava) i eventualno vanjskim tijelima. On osigurava da se slijede protokoli iz plana odgovora na incidente, da svi uključeni znaju svoje zadatke i da se incident što brže stavi pod kontrolu. Također brine o tome da se bilježe sve akcije i nalazi, kako bi se kasnije napravila kvalitetna analiza i izvještaj o incidentu.
‍
• SOC menadžer: Voditelj sigurnosno operativnog centra odgovoran je za cjelokupno upravljanje SOC timom i operacijama. SOC menadžer nadzire dnevne aktivnosti, postavlja prioritete i osigurava da svi resursi (ljudi i alati) budu pravilno iskorišteni. Također razvija i unaprjeđuje sigurnosne politike i procedure, prati učinkovitost sigurnosnih sustava te koordinira komunikaciju s ostalim odjelima i višim menadžmentom. Uloga SOC menadžera je strateška, on mora osigurati da SOC ispunjava svoje ciljeve (brza detekcija i odgovor, smanjenje rizika) te često izvještava o sigurnosnom stanju organizacije i KPI metrike (poput prosječnog vremena detekcije i oporavka) višem vodstvu.
‍
Napomena: Veće organizacije mogu imati i dodatne specijalizirane uloge u SOC-u, poput inženjera za sigurnost (koji održava sigurnosne alate i infrastrukturu), analitičara za prijetnje (koji se fokusira na threat intelligence) ili stručnjaka za usklađenost (koji prati poštivanje sigurnosnih propisa i standarda). No, gore navedene uloge (analitičari Tier 1-3, incident responderi i menadžeri) čine okosnicu većine SOC timova.
‍
Proces detekcije i odgovora na incidente
‍
Kada se dogodi sigurnosni incident (npr. malware infekcija, proboj mreže, ransomware i sl.), SOC slijedi jasno definiran proces detekcije i odgovora. Cilj je brzo prepoznati prijetnju, zaustaviti napad, otkloniti posljedice i unaprijediti sustav za budućnost. Standardni ciklus incident responsea prema dobrim praksama (npr. SANS ili NIST) obuhvaća više faza:

1. Detekcija i identifikacija: Prvi korak je uočiti potencijalni sigurnosni događaj i potvrditi da se zaista radi o incidentu. SOC koristi razne izvore detekcije - automatizirani alarmi iz sigurnosnih alata (SIEM upozorenja, EDR detekcije itd.), ručne dojave zaposlenika (npr. prijava sumnjivog e-maila) ili proaktivno threat hunting otkrića. Ključno je odvojiti “signal od šuma”, tj. filtrirati stvarne prijetnje od lažnih alarma.
   
   Nakon inicijalne analize, SOC potvrđuje incident, određuje njegov tip i težinu te aktivira odgovarajući odgovor. (Primjer: SIEM može detektirati desetke neuspjelih prijava na korisnički račun praćenih jednom uspješnom iz neobične lokacije, što je jasan znak pokušaja provale lozinke.)
   ‍
2. Analiza incidenta: Nakon što je incident identificiran, analitičari detaljno ispituju što se dogodilo. Prikupljaju se relevantni podaci, logovi sa servera, mrežni promet, snimke zlonamjernog koda, popis kompromitiranih korisničkih računa itd. Cilj analize je shvatiti opseg i vektor napada: kako je napad započeo, koje je sustave zahvatio, kakva je malware infekcija u pitanju, je li došlo do krađe podataka i sl. Tier 2 i Tier 3 analitičari blisko surađuju, koriste forenzičke alate i threat intelligence informacije da bi dobili potpunu sliku. Na temelju tih saznanja, tim odlučuje o daljnjim koracima za suzbijanje prijetnje.
   ‍
3. Zadržavanje prijetnje (Containment): U ovoj fazi cilj je spriječiti da se incident širi ili pogorša. SOC tim poduzima brze mjere izolacije zahvaćenih sustava, primjerice, isključuje kompromitirano računalo s mreže, blokira zlonamjerni IP na vatrozidu, resetira provaljene korisničke lozinke i sl..
   
   Važno je pažljivo izvesti zadržavanje: prekasna ili neadekvatna reakcija može omogućiti napadaču daljnje aktivnosti, dok nagla reakcija bez plana može upozoriti napadača da je otkriven, pa može pokušati brisati tragove ili ubrzati napad. Uz zadržavanje, SOC osigurava i očuvanje dokaza (logova, sistemskih slika) za forenzičku analizu prije nego što se izvrše veće promjene na sustavu.
   ‍
4. Uklanjanje prijetnje (Eradication): Nakon što je incident suzdržan, potrebno je ukloniti napadača ili zlonamjerni kod iz sustava i otkloniti ranjivosti koje su dovele do incidenta. Eradikacija može uključivati brisanje ili čišćenje malvera sa uređaja, zakrivanje sigurnosnih propusta koje je napadač iskoristio, uklanjanje zlonamjernih datoteka ili korisničkih računa koje je napadač ostavio, te općenito sanaciju svih kompromitiranih komponenti.
   
   Primjer: ako je incident bio ransomware, u ovoj fazi se uklanja ransomware sa sustava i iz sigurnosnih kopija, te se apliciraju zakrpe da se ispravi ranjivost kroz koju je ušao. SOC stručnjaci paze da temeljito uklone sve tragove prijetnje, površno čišćenje može rezultirati ponovnom infekcijom ako nešto ostane skriveno.
   ‍
5. Oporavak sustava (Recovery): Kada je prijetnja eliminirana, organizacija treba sigurno vratiti sustave u normalno stanje rada. To uključuje vraćanje iz backup-a gdje je potrebno, provjeru integriteta podataka, ponovno uključivanje izoliranih sustava u mrežu i pomno praćenje njihovog ponašanja neko vrijeme. SOC može u ovoj fazi pojačati nadzor (npr. privremeno dići višu razinu logiranja) kako bi se uvjerio da više nema znakova prijetnje te da obnovljeni sustavi ispravno funkcioniraju.
   
   Balansira se između brzine oporavka (da poslovanje nastavi normalno) i sigurnosti (da se spriječi reinfection - ponovna kompromitacija).
   ‍
6. Lekcije naučene (Lessons learned): Nakon što je incident potpuno riješen i sustavi su u pogonu, vrlo je korisno održati post-incidentnu analizu. SOC tim organizira sastanak gdje se detaljno pregledava timeline incidenta, kako je otkriven, kako je tim reagirao, što je dobro napravljeno a što se moglo bolje. Dokumentiraju se naučene lekcije i preporuke za poboljšanje sigurnosti: npr. unaprjeđenje procedura, dodatna obuka osoblja, poboljšanje konfiguracije alata ili nove kontrole koje treba uvesti.
   
   Ključna svrha ove faze je pretvoriti iskustvo iz incidenta u trajna poboljšanja sigurnosnog sustava, kako se sličan napad ne bi ponovio ili kako bi idući put reakcija bila još brža i učinkovitija. Također se izrađuje završno izvješće incidenta (radi internih potreba i ispunjavanja vanjskih obaveza prema regulatorima ili partnerima, ako je primjenjivo).
   ‍
   Važno je naglasiti da je priprema preduvjet svega navedenog, organizacije koje unaprijed ulože u dobru pripremu (proceduralno i tehnički) postižu znatno brži i uspješniji odgovor na incidente. Redovite vježbe, simulacije napada i ažuriranje planova za izvanredne situacije dio su te pripreme. Uz dobro pripremljen plan i uvježban SOC tim, pravi sigurnosni incident neće zateći organizaciju nespremnu, već će se njime upravljati organizirano i smireno.
   ‍

‍Alati i tehnologije koje SOC koristi
‍
SOC tim koristi širok spektar specijaliziranih alata kako bi prikupio informacije o događajima u sustavu, detektirao prijetnje i odgovorio na njih. Neki od ključnih alata i tehnologija u modernom SOC-u su:
‍
• SIEM (Security Information and Event Management) - Sustavi za upravljanje sigurnosnim informacijama i događajima. SIEM je temeljni alat većine SOC-ova koji centralizira prikupljanje i korelaciju logova iz raznih izvora. U praktičnom smislu, SIEM prikuplja zapise događaja sa servera, mrežne opreme, aplikacija i sigurnosnih uređaja (FW, IDS/IPS itd.) i pohranjuje ih na jedno mjesto. Zatim uz pomoć zadanih pravila i strojnog učenja analizira te podatke kako bi otkrio sumnjive obrasce ili aktivnosti koje upućuju na napad.

Primjerice, SIEM može detektirati scenarij više neuspjelih prijava na korisnički račun na raznim sustavima, nakon čega slijedi uspješna prijava s nepoznate IP adrese - što signalizira moguće probijanje lozinke brute-force napadom. Prednost SIEM-a je jedinstveni pregled sigurnosnog stanja cijele organizacije: spajanjem na stotine izvora podataka, SOC analitičarima daje kontekst i rani uvid u prijetnje koje pojedinačno možda ne bi bile uočljive.
‍
• Platforme za threat intelligence (TI) - Threat Intelligence platforme služe za prikupljanje i obradu informacija o poznatim i novim prijetnjama iz vanjskih izvora. One sakupljaju podatke o najnovijim taktikama i alatima napadača te indikatorima kompromitacije (npr. popisi zloćudnih IP adresa, hash-evi malicioznih datoteka, domene povezane s phishingom). TI platforme integriraju se često sa SIEM-om i drugim alatima, obogaćujući alarme dodatnim kontekstom - primjerice, ako SIEM prijavi komunikaciju s određenom IP adresom, TI platforma može odmah naznačiti je li ta adresa povezana s poznatim botnetom ili APT grupom.

Proaktivna vrijednost threat intelligencea je u tome da SOC tim može anticipirati napade i brže prepoznati indikatore napada koji su već identificirani negdje u svijetu. Korištenjem TI platformi, analitičari drže korak s prijetnjama u nastajanju i mogu svoje obrambene mjere prilagoditi aktualnim rizicima (npr. ako obavještajni izvori javljaju o novom tipu ransomwarea, SOC može pojačati nadzor odgovarajućih indikatora u svojim sustavima).
‍
• EDR (Endpoint Detection and Response) - Alati za detekciju i odgovor na krajnjim točkama. EDR rješenja nadziru aktivnosti na endpointima, računalima, poslužiteljima, prijenosnicima i drugim uređajima, te kontinuirano prate procese, datoteke i mrežne veze na tim uređajima. Za razliku od klasičnog antivirusnog softvera koji se oslanja na poznate potpise zlonamjernog koda, EDR koristi behavioralnu analizu i ponekad strojno učenje kako bi uočio sumnjanja ponašanja koja bi mogla ukazivati na napad, čak i ako se radi o novoj vrsti malvera.

Kada detektira nešto sumnjivo (npr. proces koji iznenada pokušava šifrirati velik broj datoteka ili skriveno pokretanje PowerShell skripte), EDR odmah alarmira SOC, a često može i automatski reagirati. Primjer automatske reakcije je izolacija zaraženog računala s mreže, gašenje zlonamjernog procesa ili vraćanje sustava u prethodno stanje prije maliciozne promjene. EDR tako pruža real-time vidljivost u aktivnosti na krajnjim uređajima i omogućuje brzo suzbijanje napada baš na onom mjestu gdje se odvija, sprječavajući da se napadač proširi na ostatak mreže.
‍
• SOAR (Security Orchestration, Automation and Response) - Platforme za orkestraciju, automatizaciju i odgovor na sigurnosne incidente. SOAR rješenja osmišljena su da povežu različite sigurnosne alate i automatiziraju rutinske postupke odgovora. Integracijom sa SIEM-om, EDR-om, TI platformom i drugim sustavima, SOAR može pokrenuti predefinirane playbookove, niz automatiziranih koraka, čim se neki sigurnosni alarm oglasi. Na primjer, kod detekcije phishing e-maila SOAR playbook može automatski: analizirati sumnjivu poruku, provjeriti reputaciju pošiljatelja, staviti u karantenu e-mail sandučić primatelja, izvaditi i skenirati privitke, blokirati URL-ove na web gatewayu i obavijestiti tim za IT podršku.

Prednost je očita, mnogi ponavljajući zadaci koji bi oduzimali vrijeme analitičarima sada se izvršavaju brzo i ujednačeno. Automatizacijom se postiže brže zatvaranje incidenata i smanjuje prostor za ljudsku pogrešku. SOC analitičari se zahvaljujući SOAR-u mogu fokusirati na složenije analize, dok sustav rješava rutinu (npr. prikupljanje logova, izolaciju stroja i sl.). U konačnici, SOAR doprinosi bržem containmentu i remedijaciji prijetnji te pomaže u smanjenju takozvanog “alert fatigue” sindroma kod analitičara.
‍
• Ostali alati: Osim navedenih, u SOC se često koriste i alati za upravljanje ranjivostima (skeneri ranjivosti i sustavi za praćenje zakrpa) kako bi se proaktivno otkrile i uklonile slabe točke u sustavu. Tu su i nadzorni alati za mrežni promet (poput NDR - Network Detection and Response sustava) koji analiziraju mrežne pakete radi otkrivanja napada unutar mreže. IDS/IPS sustavi (sustavi za otkrivanje/proakt. sprječavanje upada) mogu detektirati poznate napade u mrežnom prometu.

IAM (Identity and Access Management) alati nadziru i kontroliraju pristup korisnika osjetljivim sustavima, što je ključno za uočavanje kompromitiranih računa i sprječavanje neovlaštenog pristupa. Također, neke organizacije koriste i platforme za edukaciju i osviještenost zaposlenika o sigurnosti, jer ljudska pogreška često je uzrok incidenata. Svi ovi alati zajedno čine ekosustav tehnologija kojim SOC skuplja informacije, detektira prijetnje i reagira - no njihova prava snaga dolazi do izražaja tek kada su dobro integrirani i kada tim zna kako ih učinkovito koristiti.
‍
Standardi i okviri za SOC (ISO 27001, NIST, MITRE ATT&CK)
‍
Za uspješno vođenje sigurnosnih operacija, SOC se ne oslanja samo na alate i ljude, već i na provjerene standarde i okvire iz područja informacijske sigurnosti. Ti okviri pružaju najbolje prakse, strukturiraju pristup sigurnosti i pomažu uskladiti rad SOC-a s poslovnim i regulatornim zahtjevima. Tri važna imena su ISO 27001, NIST i MITRE ATT&CK:
‍
• ISO/IEC 27001: Međunarodni standard koji definira zahtjeve za uspostavu sustava upravljanja informacijskom sigurnošću (ISMS). ISO 27001 obuhvaća sve aspekte sigurnosti, od procjene rizika, politika i organizacije sigurnosti pa do kontrole pristupa, upravljanja incidentima i kontinuiteta poslovanju. U kontekstu SOC-a, primjena ISO 27001 znači da su procesi koji se u SOC-u odvijaju dokumentirani i usklađeni s najboljim praksama. Npr. ISO standard nalaže da postoji formalni proces upravljanja incidentima, što se direktno odnosi na rad SOC tima.

Organizacije često teže ISO 27001 certifikaciji kako bi pokazale svoju predanost sigurnosti, a efikasan SOC pomaže zadovoljiti mnoge zahtjeve tog standarda (poput praćenja događaja, brzog odgovora, vođenja evidencije i izvještavanja).
‍
• NIST okvir za kibernetičku sigurnost: NIST CSF (Cybersecurity Framework) razvijen od strane National Institute of Standards and Technology globalno je priznat okvir koji definira pet jezgrovnih funkcija sigurnosti: Identificiraj, Zaštiti, Detektiraj, Reagiraj, Oporavi. Ove kategorije pokrivaju kompletan životni ciklus upravljanja kibernetičkim rizicima. Za SOC su posebno relevantne domene Detekcija (npr. kontinuirani nadzor i otkrivanje incidenata) i Reakcija (odgovor na incidente), ali dobar SOC doprinosi i fazama Identifikacije (kroz procjene rizika i nadzor imovine) i Oporavka (kroz sudjelovanje u obnovi sustava nakon napada).

NIST okvir je fleksibilan - ne propisuje točno tehnologije, već outcome-e koje organizacija treba postići. Primjenjujući NIST okvir, SOC tim osigurava da nije fokusiran samo na reagiranje, već da postoji cjelovit pristup: od prevencije do oporavka. Mnoge organizacije koriste NIST CSF kao “krovni” model za gradnju ili procjenu zrelosti svog SOC-a, jer im omogućuje da provjere pokrivaju li sve potrebne funkcije kibernetičke obrane.
‍
• MITRE ATT&CK: Za razliku od upravljačkih okvira poput ISO ili NIST, MITRE ATT&CK je baza znanja o napadačkim tehnikama i taktikama koju SOC analitičari koriste za bolje razumijevanje protivnika. ATT&CK taksonomija razrađuje cjelokupan životni ciklus kibernetičkog napada iz perspektive napadača, od inicijalnog pristupa, preko eskalacije privilegija i laterarnog pokreta, do eksfiltracije podataka. Podijeljena je u taktike (što je cilj napadača u određenoj fazi) i tehnike (konkretni načini kako taj cilj postiže). SOC tim koristi MITRE ATT&CK na nekoliko načina.

Prvo, za mapiranje incidenata: svaka pronađena zlonamjerna aktivnost može se mapirati na odgovarajuću MITRE tehniku, što pomaže razumjeti što napadač radi i u kojoj je fazi napada. Drugo, za otkrivanje rupa u detekciji: usporedbom MITRE matrice s vlastitim detekcijskim sposobnostima, tim može uočiti pokrivaju li njihovi alati i pravila sve relevantne tehnike ili postoje slijepe točke. Na primjer, ako MITRE navodi tehniku “Credential Dumping” (izvlačenje vjerodajnica) kao čestu metodu, SOC će provjeriti ima li mehanizme da otkrije tako nešto (npr. alarme za poznate alate tipa Mimikatz).

Threat hunting aktivnosti također se oslanjaju na ATT&CK, analitičari tragaju za indikatorima tehnika iz matrice u svojim sustavima, i tako pronalaze skrivene napadače. Ukratko, MITRE ATT&CK je za SOC koristan “leksikon” napada: omogućuje zajednički jezik i bolju proaktivnu obranu jer tim može predvidjeti poteze napadača i pripremiti odgovore.
‍
Osim ovih, postoje i drugi okviri i standardi koje zreli SOC timovi uzimaju u obzir - primjerice, SANS Institute nudi niz smjernica i obuka za SOC i incident response, Cyber Kill Chain model (Lockheed Martin) opisuje faze napada za lakše razumijevanje i prekidanje lanca, COBIT se fokusira na upravljanje i nadzor IT sustava, a CIS Critical Security Controls daju prioritetne tehničke kontrole koje bi svaka organizacija trebala provesti. Svrha svih tih okvira je osigurati da sigurnosne operacije nisu ad-hoc, već da prate provjerenu strukturu i stalno se poboljšavaju u skladu s prijetnjama i najboljim praksama u industriji.
‍
Interni vs. eksterni SOC
‍
Organizacije mogu uspostaviti SOC na nekoliko načina, ovisno o resursima, stručnosti i potrebama. Interni SOC znači da tvrtka gradi vlastiti sigurnosni operativni centar - zapošljava analitičare, nabavlja tehnologiju i sama upravlja svim aspektima 24/7 nadzora. Prednost internog SOC-a je potpuna kontrola nad sigurnosnim operacijama i prilagodba specifičnim potrebama organizacije. Međutim, to zahtijeva značajna ulaganja u tehnologiju, stalnu obuku kadra i pokrivanje smjena, što si mogu priuštiti uglavnom veće organizacije. Eksterni SOC podrazumijeva da organizacija taj posao outsourca specijaliziranom pružatelju usluga, primjerice MSSP firmi (Managed Security Service Provider) koja nudi SOC-as-a-Service.

U tom modelu vanjski tim stručnjaka preuzima 24/7 nadzor sigurnosti, često uz vrhunsku tehnologiju koju sam pruža, a organizacija plaća uslugu bez potrebe da sama gradi skupi interni kapacitet. Prednost je što i manje tvrtke mogu imati visoku razinu zaštite i ekspertizu “na zahtjev”, uz predvidljive troškove, ali nedostatak može biti manja kontrola i potencijalni izazovi u komunikaciji (treba uskladiti vanjski SOC tim s internim IT procesima). Hibridni pristup također je čest, kombinira interno i eksterno: kritične funkcije i stručnjaci mogu biti u kući, dok se rutinski nadzor ili određene specijalnosti (npr. napredna forenzika ili threat hunting) dobavljaju od vanjskih partnera.

Na taj način organizacija može zadržati strateški nadzor i know-how unutar firme, a istovremeno iskoristiti prednosti vanjskih usluga za pokrivanje nedostataka u pokrivenosti ili ekspertizi. Bez obzira na odabrani model, ključno je da postoji jasna koordinacija i definirani procesi između svih uključenih strana, kako bi SOC funkcija (bila ona interna, eksternalizirana ili hibridna) učinkovito štitila organizaciju od prijetnji.
‍
Aktualni trendovi u SOC-u: automatizacija, AI i upravljanje ranjivostima
‍
Područje sigurnosnih operacija stalno se razvija. Današnji SOC-ovi suočeni su s ogromnim brojem prijetnji i upozorenja, pa se razvijaju novi pristupi i tehnologije kako bi se povećala učinkovitost i brže odgovaralo na incidente. Evo nekih aktualnih trendova:
‍
• Automatizacija SOC procesa: S porastom volumena sigurnosnih događaja, SOC-ovi se sve više oslanjaju na automatizaciju kako bi rasteretili analitičare od repetitivnih zadataka. Korištenjem SOAR platformi i sličnih alata, mnoge rutinske radnje (npr. prikupljanje logova, izolacija kompromitiranog uređaja, blokiranje IP adresa, obavještavanje nadležnih) izvršavaju se automatski prema unaprijed definiranim playbookovima. Automatizacija omogućuje bržu reakciju – određene prijetnje mogu se neutralizirati u sekundi bez čekanja da ih čovjek pregleda  i osigurava dosljednost (svaki incident se obrađuje prema standardiziranim koracima).

Time se ujedno smanjuje i opterećenje SOC analitičara, koji se onda mogu fokusirati na složenije analize umjesto na manuelno „gašenje požara“. Trend je također povezati različite sigurnosne alate kako bi međusobno razmjenjivali informacije i radili usklađeno (tzv. orkestracija); primjerice, SIEM koji pokrene skriptu na vatrozidu čim detektira određeni uzorak napada. Uz automatizaciju, organizacije uspijevaju držati korak s prijetnjama unatoč često ograničenim ljudskim resursima.
‍
• Primjena umjetne inteligencije: Umjetna inteligencija (AI) i strojno učenje unose velike promjene u način rada SOC-a. Moderni sigurnosni alati koriste AI za naprednu detekciju anomalija – algoritmi uče „normalno“ ponašanje sustava i korisnika, pa mogu uočiti suptilna odstupanja koja bi mogla proći ispod radara klasičnih pravila. Primjer je detekcija insider prijetnji ili polaganih naprednih napada koji ne generiraju jasan potpis, AI modeli mogu uočiti npr. neuobičajene kombinacije aktivnosti koje upućuju na infiltraciju. Također, AI se koristi za bržu analizu: može u par sekundi pročešljati ogromne količine logova i podataka o mrežnom prometu, gdje bi ljudima trebali sati ili dani.

Studije pokazuju da AI-pogonjeni sustavi mogu detektirati i reagirati na prijetnje u roku od par sekundi od pojave. Još jedan aspekt je prediktivna analiza - analizom trendova napada i ponašanja malicioznih aktera, AI može pomoći predvidjeti kakve bi prijetnje mogle nastati te upozoriti tim da ojača određenu obranu. Neki SOC-ovi počinju koristiti i chatbotove ili AI asistente koji pomažu analitičarima u bržem pronalaženju informacija (npr. brza pretraga poznate baze incidenata ili MITRE tehnika upisom upita na prirodnom jeziku).

Ipak, AI ne može (još) zamijeniti ljudske stručnjake, umjesto toga, djeluje kao force multiplier koji ubrzava i poboljšava rad analitičara. Kako prijetnje postaju sve sofisticiranije, očekuje se da će uporaba AI-ja u SOC-u i dalje rasti - pogotovo u domenama kao što su automatska klasifikacija incidenata, otkrivanje nepoznatih napada i pomoć u odlučivanju prioriteta reakcije.
‍
• Upravljanje ranjivostima kao dio SOC misije: Tradicionalno, SOC je bio orijentiran ponajviše na detekciju napada i reagiranje. No, noviji trend je da SOC preuzima aktivniju ulogu u proaktivnoj obrani, a tu spada i upravljanje ranjivostima. To znači da SOC usko surađuje s timovima koji se bave sigurnosnim zakrpama i konfiguracijama kako bi se ranjivosti u sustavima otklonile prije nego budu iskorištene.

Kroz alate za skeniranje ranjivosti SOC može redovito dobivati izvještaje o slabim točkama u mreži - primjerice, zastarjele verzije softvera s poznatim propustima ili nepravilno konfigurirane usluge. Te informacije zatim prioritetno obrađuje: ranjivosti koje su kritične (imaju visok rizik) ili za koje postoji aktivna prijetnja (eksploatišu se “u divljini”) stavljaju se na vrh liste za sanaciju.

Kroz koncept risk-based vulnerability managementa, SOC pomaže usmjeriti ograničene resurse na zakrpe koje će najviše smanjiti rizik od upada. Također, threat intelligence integracija ovdje igra ulogu - npr. ako obavještajni podaci kažu da se određena ranjivost upravo počela masovno koristiti od strane ransomware grupe, SOC će osigurati da se ta ranjivost odmah zatvori u okruženju.

Uključivanjem upravljanja ranjivostima u SOC djelokrug, organizacije prelaze iz reaktivnog u proaktivni mod kibernetičke obrane: smanjuju “površinu napada” i onemogućuju mnoge napade već u startu. Ovaj trend ide ruku pod ruku s DevSecOps filozofijom, sigurnost (uz pomoć SOC-a) postaje ugrađena u sve faze IT operacija, a ne tek naknadna provjera.
‍
Zaključno, sigurnosno operativni centri postali su neizostavan dio moderne kibernetičke sigurnosti. Bilo da je interni ili eksterni, svaki SOC ima istu misiju: štititi digitalne resurse organizacije od napada, danju i noću. Kroz kombinaciju ispravnih ljudi, definiranih procesa i napredne tehnologije, uz primjenu priznatih standarda i stalno unaprjeđenje, SOC omogućuje organizacijama da se proaktivno brane od rastućih cyber prijetnji te brzo odgovore ako do napada dođe, čuvajući tako kontinuitet poslovanja i povjerenje korisnika

‍